Moja prijateljica zove iz Grčke.Mogao sam da čujem sunce u vrtu; sedeoSam u kancelariji postrance prema prozoru, S kišom, saobraćajem i pet rupica za svež vazduhKoje su devetorica muškaraca u plavom sa zadovoljstvom izbušila u kamenu.Čeznuo sam da budem tamo. NisamImao izbora. Skoro da sam mogao omirisati vetar, I mogao sam je videti kako stoji tamo s telefonom.Sunce je bilo tako oštro, da je probijalo haljinu, Koja se razapela u njenom raskoraku.Iza nje sedeli su muškarci bronzane boje i pili mastiku u senci. Nikada mi nijedan poziv nije tako kidao srce.Sinulo mi je da starimoI da pogrešno koristimo jedni druge, dok još ima vremena. Mogao sam da biram jedno od dvoga: da zgrabim telefon,Uzmem auto do aerodroma i odletim doleIli da sve promene definitivno otpišem,Da se pomirim s mišlju da nikad višeNeću biti ljubavnik na suncu. Prvo sam se osećaoTako teškim i komplikovanim da sam izabrao da izaberemOvo poslednje. Sada sam ovde, StarOdan, oko ponoći, s kalendarom punimPokajanja i samoobmana. JerŠta vredi što sam te jednom voleo,Kada znam da te više voleti neću. Bo Green Jensen
Sa danskog preveo: Predrag Crnkovic
Preuzeto:
odavde Ознаке: citati